Za Emila Šverka prvi sam put čuo na otvaranju 11. Salona mladih 1979. godine. Tada izlažu mladi Tonči Žarnić, Vedran Mimica, Veljko Oluić, Dražen Juračić, Aleksander Laslo, Kuzma Kovačić, Slavomir Drinković, Boris Bućan, Igor Kordej, Goran Trbuljak... Još mi je živo u sjećanju: Umjetnički paviljon, prohladna zagrebačka jesen na pragu zime. Među mnoštvom Ivan Crnković, od studenata obožavani asistent profesora Begovića čiji smo vrtić u Samoboru i galeriju u Praškoj mladenački fanatično pohodili, osamljen stoji uz zid s ostakljenim otvorom biljetarnice, potpuno odsutan, dok se govornici nižu prekidani pljeskom. Nakon objave žirijeva odabira nagrade za arhitekturu, Emilovu nagradu preuzima – Ivan Crnković. Oni su prijatelji, rekao je netko u mojoj blizini. Otisak radne sobe arhitekta Ivana Crnkovića izveden je u Riminiju mcdxliv naziv je prvonagrađenoga rada. Otisak pročelja Albertijeva Tempia Malatestiana u gipsu, briljantno grafički prikazan, otkriva sjajan likovni senzibilitet autora. Kakva li tek može biti arhitektura čovjeka koji je napravio ovakav rad i još mu je Crni prijatelj?